Na prostoru Dugopoljske općine evidentirani su brojni arheološki lokaliteti i nalazi iz prapovijesti i antike, koji upućuju na boravak ljudskih zajednica i postojanje njihovih staništa i naselja na tom prostoru još od pradavnih vremena. Nakon propasti antičke civilizacije, u srednjem vijeku, nove etničke zajednice naseljavaju taj prostor. Grade svoje crkve i groblja oko njih, formiraju svoja naselja. Političke i ratne prilike, odnosno neprilike u kasnijim stoljećima, poglavito neposredna turska opasnost (15/16. stoljece), utječu na materijalno kulturno i duhovno osiromašenje toga prostora i njegovu depopulaciju. Okončanjem mletacko turskih ratova u drugoj polovini 17. stoljeca i uspostavom stabilne mletačko turske granice, novodoseljeno stanovništvo iz unutrašnjosti obnavlja život u starim naseljima ili pak, što je često, formira nova naselja na prikladnijim položajima, uz ceste i putove, vode i plodna polja. Obnavlja svoja stara duhovna i vjerska svetišta ili pak gradi nova.
Mirno razdoblje stogodišnje austrijske uprave, s novim ustrojem administrativno političke vlasti i primjenom modernoga zakonodavstva, pridonijet ce poboljšanju uvjeta življenja na tom prostoru i porastu stanovništva. Na tom prostoru nema značajnijih crkvenih spomenika. Crkvice u naseljima, koje pripadaju općini Dugopolje, uglavnom su građevine 19. ili 20. stoljeća. One su jednostavne u svojim arhitektonskim oblicima, skromne u svojoj unutrašnjoj opremi. Moguće je da su neke nastale na mjestima još starijih. Medutim, te jednostavne i skromne crkvice i kapele imaju posebno značenje za današnje pučanstvo toga kraja. To su svetišta u kojima su njihovi predi u zajedništvu svjedočili svoju vjeru, nalazili utjehu u patnjama i nevoljama, gajili nadu, radovali se sretnim dogadajima. Tako bijaše u stara vremena. Tu narodosnu vjersku tradiciju nastav ljaju i njeguju i današnja pokoljenja. To ce nastaviti i oni koji dolaze nakon njih.
I kroz titulare, odnosno zaštitnike tih crkava i naselja, iskazuje se ne samo duboka ukorijenjenost toga puka u kršcansku vjeru i tadiciju, nego i sve one strepnje, htijenja i nadanja koji su ih pratili kroz prošlost.
Strara župna crkva sv. Mihovila, iako desetljećima zaboravljena i zapuštena zbog nepovoljnih političkih okolnosti, probudila je u novom duhovnom ozračju ponos današnjih stanovnika na svoje pređe. Stoga je i obnoviše. Ona i jest najstariji i najvrjedniji spomenik crkvenoga graditeljstva na tom prostoru. Uz njezinu povijest izgradnje, dogradnje i proširenja kroz minula stoljeća, možemo povezati zametke i razvoj mjesta. Prema nekim vidljivim tragovima i arheološkim indicijama, na njezinu mjestu pretpostavljamo postojanje prvotne crkvene župe, iako se prvi put spominje u povijesnim vrelima tek od kraja 17. stoljeca. Nakon minule turske opasnosti krajem 17. i početkom 18. stoljeća, ona se obnavlja, dok se u drugoj polovini 18. stoljeća proširuje, a početkom 19. dobiva svoj današnji izgled. Sreća je da se početkom 20. stoljeca nije obistinila danas neshvatljiva ideja o njezinu rušenju. Njezinom obnovom u ovom našem vremenu ne samo da je spašen spomenik provincijalnoga baroknoga crkvenog graditeljstva, nego je samo mjesto dobilo atraktivni prostor za razne kulturne namjene.
Neka obnovljena župna crkva zaista postane mjesto duhovnosti, u kojoj će se primjerenom izgovorenom umjetničkom riječju, glazbom, pjesmom, likovnim stvaralaštvom, oplemenjivati i širiti duhovna obzorja današnjih i budućih generacija. Obnovljena crkva je ne samo izraz svijesti današnjih stanovnika toga kraja o čuvanju svoje spomeničke baštine nego i izraz zahvalnosti prema svojim pređima. Neka tako bude i nadalje!
Crkva svih svetih u Koprivnu i njezin oltar
Crkva sv. Petra u Kotlenicama i detalj oltara
Crkva sv. Luke u Liski i oltar
Crkva sv. Roka – Kute i kip sv.Roka
Kapelica Gospe u dnu polja i oltar kapelice
