Hrvati iz današnje južne Poljske došli su početkom 7. st. u novu domovinu. Jezgra Naseljavanja bila je izmedu rijeka Zrmanje i Cetine, tako da je današnje Dugopolje bilo negdje na istočnoj strani tog prostora. Dugo i zaštićeno polje sa sjeverne strane Mosora, te brdski pašnjaci, bili su prirodni temelj za nastanjivanje. Stara hrvatska država imala je 11 županija, a Dugopolje je pripadalo Kliškoj, cije je središte bilo u neosvojivoj utvrdi između Kozjaka i Mosora.
U 12. st. započinju višestoljetni obračuni Splita i hrvatskih velikaša koji su stolovali u Klisu. Prema odluci biskupske sinode iz 1185., ustanovljena je župa u Klisu, a njoj je pripalo i Dugopolje s okolicom. Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. spustio se 1217. godine s križarima do Splita. Nakon što su porazili kralja Belu IV, Mongoli su 1242. izbili pod Klis, ali tvrđavu nisu osvojili.
Knezovi Šubići bili su sljedeci gospodari Klisa, a upravo u vrijeme bana Pavla I, spominje se 1283. u pisanom obliku prvi put “zemlja Dugopolje”. Pavlov sin Mladen II. doživio je slom u sukobu s udruženim gradovima i velikašima, u velikoj bici koja se odigrala kod Biska u svibnju 1322. Unatoč tome, Dugopolje s Klisom ostalo je u rukama Šubića do 1348. godine Koprivno se prvi put spominje u ispravi iz 1371. Nakon kratke vladavine bosanskog kralja Tvrtka, nametnuli su se Nelipići koji vladaju do 1434. Medutim, dolazi kobna 1463. godine i propast bosanskog kraljevstva. Kad je 1490. umro kralj Matija Korvin, obrana je spala na male plemiće. Oko 1524. pojavio se legendarni Petar Kružić. Turci su izmedu 1522. i 1528. unatoč blizini Klisa, u Dugopolje naselili svoje podanike, a u to je doba sav kraj spadao u vilajet Hrvati, odnosno u nahiju Zminje Polje.
Radi ubiranja poreza napravljen je popis kućnih starješina, medu kojima nalazimo i pretke nekih od sadašnjih dugopoljskih obitelji. Turci su u ožujku 1537. ubili Kružica i zauzeli klišku tvrđavu, a Dugopolje s Koprivnom, Kotlenicama i Liskom, sljedecih je dugih 111 godina pripalo nahiji Klis. Senjski su uskoci u trećem pokušaju, pocetkom proljeca 1596., privremeno oslobodili Klis. U smjelom pothvatu, izmedu ostalih, istakli su se Dugopoljci te Kotleničani. Kandijski rat (1645.-1669.) prouzročio je velika razaranja i gubitak ljudskih života u Dalmaciji, pa tako i u Dugopolju. Mletački general Lunardo Foscolo oslobodio je 1648. Klis, a nova je granica išla iza Markezine grede na put za Dugopolje, a otuda se vraćala na Ozrinu.
Nakon poraza Turaka pod Bečom 1683., pokrenut je rat za oslobodenje koji je trajao do 1699. Tijekom rata doseljavalo se stanovništvo iz krajeva pod Turcima. Glavni val doseljenika uslijedio je 1687. godine kad su ramski franjevci poveli narod iz okolice na područje pod vlašću mletačkog dužda, a medu njima i na područje Dugopolja. Prema mirovnom ugovoru, početkom 1699. Dugopolje i okolica riješili su se turske vlasti. Mlečani su proveli podjelu zemljišta u Dugopolju. Zajednička seoska imovina ljuto se branila jer je o tome doslovno ovisio život. Dugopoljci su 1726., kao i 1738., nastojali zaštititi svoje pašnjake i gajeve, te vode, a s Kotlenicanima su 1790. godine ugovorili granicu. U upravi su dobili pravo biranja seoskih glavara – kapitana, harambaša, alfira (zastavnika) i sudaca. Svi seljaci bili su dužni državi davati desetinu, travarinu, izvoditi besplatne radove, te služiti u seoskim četama.
Kuga je zahvatila Dugopolje 1783., ali je nakon nekoliko mjeseci suzbijena zahvaljujuci učinkovitosti vlasti. Redoviti posjetilac cijele Zagore nakon nerodnih je godina bila glad. Pocetkom 18. st. jedna od najcrnjih bila je 1709. godina, a nakon ljute zime 1781.- 1782., od gladi su umrli mnogi Dugopoljci, te Koprivnjani i Kotleničani. Nakon oslobođenja od Turaka, Dugopolje se vratilo u sklop splitske nadbiskupije, pa su nadbiskupi krenuli u obilazak sela kako bi se iz prve ruke upoznali s vjerskim prilikama u obnovljenim župama. Tako je već 1709. splitski nadbiskup Stjepan Cupilli pohodio puk u Dugopolju i okolici. Za vrijeme njegova nasljednika Laghija (1720.-1730.) sastavljen je popis prema kojemu u župi živi 696 duša. Na proljece 1797. raspala se Mletačka Republika koja nije ostavila ništa korisno u materijalnom obliku.
Dalmacija je postala austrijska krunska zemlja, a u Zadru je postavljeno sjedište carskog namjesnika. Dugopolje i njegova sela pripadali su pod klišku serdariju, dok je serdarev nadredeni bio splitski kolonelo. U svrhu organizacije uprave sastavljen je 1802. godine popis pučanstva koji je pokazao da u dugopoljskom kraju ima 1463 duše. Medutim, kako su Francuzi 1805. godine porazili Austriju, ona je morala odstupiti Napoleonu cijelu Dalmaciju, ali nakratko – do 1813.
Austrija je 1837. pokrenula opsežne radove oko snimanja pos jedovnih prilika na terenu. Nakon pada apsolutizma 1859. godine, oživio je politicki život. Za glasove birača natjecale su se dvije glavne sučeljene stranke – narodna i autonomaška. Narodna stranka pobijedila je u Klisu 1878. godine; 1894. pojavili su se pravaši, a početkom 20. st. i Hrvatska stranka i Hrvatska demokratska stranka.
Kolera je izbila u Koprivnom 1849. godine, a one manje opas ne bolesti nije nitko ni bilježio. Ostale su zabilježene po najvećoj oskudici godine 1800., 1802., 1817./1818., 1828./1829., 1834., 1847. i 1865. Stoga je došlo do iseljavanja u primorska mjesta, a ponajviše u Split. Prvi svjetski rat nije se izravno osjetio u dugopoljskom kraju.
Seljak je njive orao starinskim ralima, ciji se oblik nije mije njao već stoljećima. Vinova se loza počela jače širiti u Dugopolju tek za vrijeme austrijske vladavine. Od mnoštva “pazara”, Dugopoljci su odlazili na one u Prugovo, u Sinj, u Solin, te u Trilj. Godine 1903. otkriven je rudnik željezne rude u Kotlenicama, no pokazalo se da bi eksploatacija nalazišta bila neisplativa. Telegraf je protegao svoje žice 1859. godine takoder preko Klisa prema Sinju. Ipak je najvecu promjenu u životu Dugopoljaca izazvala izgradnja željeznicke pruge. Pravac koji je trebao prolaziti preko Koprivna i Dugopolja prema Bosni, otvoren je 1903., ali samo do Sinja.
U sklopu splitske biskupije, župa Dugopolje i kapelanija Kotlenice pripadale su kliškom vicedekanatu, a kapelanija Koprivno, vojnićko-gardunskom vicedekanatu. Doznajemo da je 1909. godine u Dugopolju bilo 2120 duša. Car Franjo II. prošao je 1825. kroz Dugopolje, a car i kralj Franjo Josip I. godine 1875.
Mjesec studeni 1918. donio je kapitulaciju Austro-Ugarske, a u novoj državi SHS politička zbivanja ubrzo su iskazala svu bit velikosrpstva. Dugopoljci su stoga izabrali H(R)SS kao temeljnu hrvatsku stranku. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana je 1930. u Kraljevinu Jugoslaviju. Država je bila podijeljena u banovine, pa su se dugopoljska sela našla u sklopu Primorske banovine sa sjedištem u Splitu. Nakon pogibije kralja Aleksandra 1934., raspisani su 1936. godine općinski izbori koji su, jednako kao i parlamen tarni izborni rezultati od 1938., potvrdili jednodušno opredjeljenje Dugopoljaca za listu HSS-a. Gospodarski gledano, Dugopolje je u meduratnom razdoblju bilo jedno od zagorskih sela koje nije trpjelo oskudicu u onoj mjeri kao druga sela.
Četiri dana po izbijanju II. svjetskog rata proglašena je NDH, no, nakon Pavelićeva Ugovora o granicama s Italijom, granica je išla po Kozjaku i silazila prema Solinu, a Klis i Dugopolje ostali su u ND Hrvatskoj. Dugopolje i Kotlenice nalazili su se u upravnoj općini Klis, kotaru Omiš, a Koprivno u kotaru Sinj. Oba ta kotara bila su sastavni dio velike župe Cetine sa sjedištem u Omišu. Od ljeta 1941. partizani su poceli s izvodenjem diverzija, a Talijani s repre salijama. Komunisti su, zbog početnih gubitaka, morali provesti preustroj, a dugopoljski kraj našao se u IV operativnoj zoni.
Najveća zlodjela koja su tijekom II. svj. rata pogodila seljane bila su: 14./15. sijecnja 1942. – Talijani opkolili Dugopolje, spalili neke kuće i ubili 7 seljaka. 4. travnja 1942. – partizani ubili don Šimuna Karamana, dugopoljskog župnika. 20. rujna 1942. – partizani ubili Ivana Radovana, pok. Nikole, i opljačkali mu kuću. 22. rujna 1942. – partizani ubili Ivana Čipčića, pok. Mije, i opljačkali mu kuću. 2. listopada 1942. – četnici uz pomoć Talijana zaklali 32 osobe i palili po Dugopolju i po Kotlenicama. 13. listopada 1942. – partizani kod Prosika ubili Božu Čipčića i Ivana Bana. 25. i 26. rujna 1943. – Nijemci u Dugopolju zapalili 67 kuća i pobili oko dvadeset seljana. 8. prosinca 1943. – partizani ubili Miju Balica Petrova.
Dugopolje i njegova okolica bili su od 25. listopada 1944. u rukama partizanskih postrojbi, a rano ujutro 26. listopada partizani su ušli u Split. Vecinu Dugopoljaca preostalih u postrojbama NDH zatekla je osveta partizana.
Komunisti su u početnom razdoblju u potpunosti slijedili sovjetsku staljinističku školu. Diktatura komunista imala je i kratko razdoblje popuštanja koje je u hrvatskoj povijesti ostalo zabilježeno pod imenom “hrvatskog proljeca”. Medutim, jugoslavenska struja na čelu s Titom ugušila je stremljenja hrvatskoga naroda. Ostvarenje hrvatskih nada odloženo je za bolja vremena.
Odmah nakon rata nastupila su upravna prekrajanja. Koprivno je od 1945. uključeno u sastav kliške općine. Godine 1955. sva dugopoljska sela, kao i Klis, pripojeni su solinskoj općini.
Konačno je 1962. cijeli prostor pripao općini Split. Od triju dugopoljskih mjesta jedino je središnje Dugopolje uspjelo nekako održati korak izmedu prirodnog prirasta i iseljavanja. Godine 1986. obnovljena je općina Solin, a u njoj je bio i dugopoljski kraj. Opći svjetski raspad komunizma konačno je omogućio ostvarenje stoljetnoga hrvatskoga sna. Hrvati su demokratski izabrali svoje demokratske vođe, a du gopoljski kraj i njegovi stanovnici svrstali su se od samih početaka pod pobjednički hrvatski barjak. Godine Gospodnje 1991. dugopoljski puk se našao u svojoj državi – Republici Hrvatskoj.
