dugopolje - koprivno
kotlenice - liska
tel. 021 / 668 280 fax 021/ 660 250

Osnovna škola

Krajevi pod turskom vladavinom, uglavnom zagorski pojas i ponegdje primorje (od početka 16. do 18. st.), nisu imali nikakve prosvjete. Kršćani katolici bili su obespravljena raja (turski raya, svjetina), zemljoradnici i pastiri, bez crkava, škola, zdravstva, obrta, putova, trgovine.

Nakon propasti Venecije, došla je austrijska, pa francuska uprava. I jedni i drugi su pokušali nešto učiniti u školstvu, ali su se zadržali tek nekoliko godina. Nakon Napoleonova poraza opet dolazi austrijska uprava koja ostaje do kraja Prvoga svjetskog rata. Ona je pokrenula i ustrajala u širenju školstva. Poteškoće su bile ve like: siromaštvo, premalen broj stručnih učitelja, opstrukcija administracije iz prošle, mletačke vladavine, utjecajni pojedinci otuđeni od naroda i doseljeni stranci. U takvu stanju glavni oslonac za šire nje pismenosti bilo je svećenstvo. Država je Crkvi sve više povjeravala brigu za školstvo. Tako će ostati sve do 1869. godine, a ponegdje i do kraja austrijske vladavine (1918.).

Pučka škola u Dugopolju otvorena je 1850. Župnikovim izborom i suglasnošću seoskog glavara Grge Zubana za učitelja je postavljen mještanin Mijo Rogošic Matin. On će držati školu do jeseni 1864. Iz toga vremena sačuvani su školski imenici i nadzornički zapisnici.

Nakon prekida od dvije godine školu je ponovno otvorio novi župnik don Stjepan Čulic i držao je do 1875. Iz toga vremena sačuvani su imenici, izvješća i dopisi. Zbog škole je bilo velikih razilaženja između Ćulica i Općine u Klisu. Općina je izbjegavala i odgađala preuzeti materijalnu brigu za školu. Donekle zbog zdravstvenih poteškoća gospodina župnika, a pretežno zbog zakonskih uvjeta kojima se nije moglo udovoljiti, Dugopolje je ostalo bez škole preko 30 godina. Godine 1898. za župnika je došao mještanin don Božo Macanović. Dopuštenjem Biskupskog ordinarijata u Splitu prodaje crkvene zemlje da bi skupio novac za gradnju škole. Uz sve poteškoće uspio je sagraditi lijepu kamenu zgradu u zaselku Čipčići. U njoj je 1907. godine, otvorena redovita pučka škola u Dugopolju. Macanović je u njoj obavljao dužnost mjesnoga školskog nadzornika, a nakon njega don Mijo Kalebić.

Za širenje pismenosti zaslužni su i neki svećenici iz Dugopolja: don Mate Balić, don Petar Balić, don Ivan Čulin, don Božo Macanović, don Luka Vučković i don Mijo Vučković. Svi su oni u svojim župama držali školu.

Pomoćne i niže pučke škole postavile su temelje svemu što je poslije bilo u školstvu. Nositelji opismenjavanja širokih slojeva podnijeli su i osobno velike žrtve. Širenjem znanja i usvajanjem dostignuća čuvao se identitet naroda u svakom pogledu, a na ovim prostorima teritorijalna cjelovitost i jezični identitet. Odvijali su se dugi i lukavi nasrtaji na prostor i jezik. Svaki pomak mogao je biti nepovratno sudbonosan. Posebice je bila odlučujuća godina 1868. Održavali su se pučki zborovi u svim mjestima koja su imala školu i svuda je narod rekao hrvatski. S malim brojem inteligencije na čelu puk je spasio svoj hrvatski jezik i životni prostor. To je svima naraštajima veliki dar i velika obveza: sačuvati i oplođivati.